 |
|||||
 |
|||||
- Znaš Lidija, tražim načina kako bih ti pomogla, ali
mislim da si ti jedina osoba koja može pomoći sama sebi.
Vidim, s ljubomorom se relativno dobro nosiš, a ja ti onda
mogu jedino pričati o nekim stvarima koje sam potpuno
objektivno uspjela sagledati i nadati se da ćeš o njima
razmišljati, da ćeš ih i sama početi primjećivati i da ćeš
poštedjeti sebe upadanja u sve veći grijeh koji te zapravo
ničim neće ispuniti osim gorčinom i novim razočaranjima.
Nadam se da ćeš otkriti i razviti neku svoju kreativnu
osobnost i sve ono što ti nedostaje nadoknaditi kroz stvaranje
nečeg pozitivnog.
Slušala me pažljivo, kako to samo Lidija zna.
- Nastavi, reče značajno otpuhujući dim.
- Vidiš, svuda gdje je narod nezadovoljan, gdje je većina
dovedena na rub siromaštva, ljudi su frustrirani,
nezadovoljni svime pa i sobom. To je plodna njiva za sijanje
sjemenja zla.
U takvim je zemljama mnoštvo alkoholičara,
narkomana, pušača. Ljudi okrenuti svim mogućim porocima
koji su zapravo u službi samozavaravanja. Stvaranja ljepše
netočne slike o vlastitom životu.
Naravno, u te poroke ubrajamo i seks industriju. Pa i
sama si svjedokom njezina procvata u posljednjih desetak
godina. Gdje god se okreneš naći ćeš primjere jeftine
eksploatacije ženskog tijela u svrhu ekonomske propagande.
Ženska golotinja prodaje sve.
Pornografski časopisi na kioscima, filmovi na kasama u
dućanima s prehranom, televizije, jumbo-plakati, web
kamere.
Na žalost, žene su potpuno ravnodušne s jedne strane prema
toj pojavi, a s druge strane, još i gore - shvaćaju poruke s
reklama kao obrazac pravila kako bi svaka žena trebala
izgledati, na što sličiti. Pokoravaju se i same poniženjima
ženskog roda i time još samo jačaju željeni efekt i potražnju
za takvim materijalima - zapravo robom.
Da ne spominjem taj Internet kojemu si i sama nasjela.
Cybersex, forumi, xxx stranice. Stvara se kolektivna misao o
seksu kao načinu života. Kao uputnom načinu života.
Swingeri. kad si prije čula za swingere? A misliš li da
nije bilo takvih parova i prije? Bilo je. Ali sada, još malo pa će
ti oni držati predavanja o načinu očuvanja braka. O stilu
života, ili možda čak životu sa stilom! Bolesno draga moja,
bolesno. ali u toj se bolesti netko dobro obogati. I tako ti to
ide.
Živimo u bolesnom svijetu i u bolesnom društvu. Na žalost. I
ne nasjedaj tome.
- Marija, mislim da si u pravu. Mislim da si jebeno u
pravu (ups!) oprosti mi na izrazu. Zapravo, sve ovo što govoriš
na tragu je mojih čestih monologa.
- O.K. je. Ne moraš ni sa mnom biti netko drugi. Budi
što jesi. Ti si u biti sasvim u redu osoba. I uspiješ li
nadvladati svoju mračnu stranu i pomiriti se sa sobom,
smatrat ću da je moja misija uspješno završena.
Ujedno, zahvalna sam ja tebi što si mi se iskreno
obratila.
- Nemoj, raspekmezit ćeš me, a znaš da ja nisam taj tip.
Obostrani smijeh je nešto najljepše što dvije žene mogu
podijeliti.
***
Uvečer, ležeći pokraj nezainteresiranog Davida koji je
mirisao na Marijanu, od čega se Lidiji okretao želudac,
razmišljala je o Marijinim riječima. Da, bila je sasvim u
pravu.
Globalno gledajući u zemlji tranzistora malo je
zadovoljnih. Gotovo da i nema onih koji ne žive na kredit.
Plastični, elastični, fantastični. bilo kakav, ali je kredit. I to
ne kredit za neku investiciju. Kredit za spajanje početka s
krajem mjeseca. živi pijesak na bankarski način. Narastao
tranzistorima već do grla.
Dakle, nikamo ne idemo, ništa si ne možemo priuštiti,
sve je luksuz, a još nas s ekrana cijelo vrijeme pozivaju da se
množimo. Nekakvi lokalni Bogovi bi da se množimo. Ne rekoh
li već kako je kvantiteta u svemu zasjenila kvalitetu. I svuda
se čuje beznadežna mladež kako pjeva " .koliko nas ima!...
joj koliko nas imaaa!" Meni se ovo "joj" jedino čini
adekvatnim, nasmije se Lidija sama sa sobom dižući se iz
kreveta i izlazeći na balkon.
Pjevuši, onako za sebe - Jedan, dva, tri, četiri.
izgubljeni. ima nas joooš.
"Let 3" ma koliko ogavnim se činio licemjernoj masi,
zapravo je samo njeno ogledalo. Ali dok masa to skuži. Neće
to masa ni skužiti. To je utopija.
I onda što!? Onda je najefikasnija i najjeftinija zabava
seksanje. To isto rade i pripadnici drugih srodnih nam
plemena u slobodno vrijeme.eto ono dvoje novopečenih
Europljana recimo, u apartmanu preko puta. dok je na njemu
ona drži prekidač noćne lampice u ruci, pa iznutra dolaze
svjetlosni signali poput grmljavinskog nevremena iz kolovoza
1989. he,he,he, imitacija života na slavenski način. Seksanje
do izdahnuća u ritmu nevere. Zabava do zore. Ni trunke
osjećaja nigdje.
Puko zadovoljavanje pohote. Ili pak redaljka. Opet
kvantiteta. Koji ili koja ih je više bacio pod ili na sebe.
Competition patetične mase koja gubi identitet. Još gore. Koja
gubi svjesnost.
Moral je izgubila već odavno.
Interes za bilo čime osim za skandalima iz života
poznatih, jednak je nuli.
Novinarstvo i mediji u tome vide stalni izvor lake i
sigurne zarade, pa se više i ne bave ničim pametnim već
samo žutilom.
- Kuda ide ovaj svijet?? naglas se upita Lidija u mraku. -
Bože, čime se ja opterećujem, o čemu razmišljam!??
Sodoma i Gomora pod zvijezdama, čekaju strijele
nebeske da ih spale i pretvore u prah. Nije li prije nekoliko
dana nekakav ogromni meteorit prozujao toliko blizu zemlji
da je negdje u Americi daleko od očiju javnosti, a duboko
ispod površine zemlje zasigurno vladalo opsadno stanje.
Nešto poput onog viđenog u "Indenpendence Day-u" ili pak
"Armagedonu". Mi smo o tome mogli čitati kada je opasnost
prošla. Kad smo bili spremni saznati da smo bili u opasnosti
ili kad je netko odlučio da to smijemo saznati.
Gadi mi se sve. Gadim se sama sebi. I kad malo bolje
razmislim, da. što zapravo mene razlikuje od Marijane koju
prezirem!? Netko i mene prezire isto toliko, ili možda još i
više. A gdje sve to počne? Gdje počnu laži i nevjere? Tražimo
li nešto bolje od onoga što već imamo? Kao djeca. kad uvijek
žele novu igračku, pa ako im se želji redovito udovoljava,
nove želje slijede sve brže i sve češće, s posljedicom da se
dijete svake nove igračke sve brže zasiti. To je to. Zapravo
nema razlika.
Zašto uopće prestanemo funkcionirati na način da
radije tražimo nešto novo, umjesto da osmislimo postojeće?
Samo malo truda i malo mašte. Zapravo malo dobre volje. ili
jednostavno u nekom trenutku odlučimo da želimo
upropastiti sve što smo do tog trenutka stvarali, s nekim u
zajednici? Gdje li su zameci toga i da li je to isto neka vrsta
bolesti ili je to jednostavno bahatost. Možda nam je previše
dobro pa iz obijesti više ne znamo kakvu bismo novu ludost
izmislili!
***
Preteška tema za jedan noćni monolog. Ali čini mi se da
polako dolazim do nekakvog zaključka. Ima žena koje u sebi
nose onaj muški gen lovca. Potpuno identično kao i kod
muškaraca taj gen potpuno vlada njihovim bićem. Marijana
je tipični ženski lovac. Ponosna vlasnica tridesetak pari
raznobojnih tangi i isto toliko push-up grudnjaka
odgovarajućih boja i dezena. Od jutra, kada otvori oči
slijepljene neočišćenom maskarom, do trena kada te iste oči s
novim slojem neočišćene maskare sklopi; ona vreba mogući
plijen.
I što je plijen nedostižniji, to je poželjniji. Tu je zametak
njezina interesa za mog muža. Marijanu ne zanima novac, ona
je više neki oblik avanturistice. Zabavlja se, zapravo. Zabavlja
je adrenalin pokrenut zabranjenim radnjama, opasnim
situacijama. zato je dugoročno opasna.
Ona je od onih u čijem oblačiću iznad glave uvijek piše
samo jedna rečenica, a ona glasi: "Samo jednom se živi."
Dakle, filozofija u stilu "uzmi sve što ti život pruža" prevedeno
"konzumiraj tuđeg muža". Svaki je muškarac dovoljno glup
da mu nikada neće pasti na pamet misao o tome kako je
možda on taj koji je iskorišten i da postoji mogućnost da je
samo običan "serviser" određenoj seksualno hiperaktivnoj
dami koja više uživa u činjenici da se nalazi usred velike
nepodopštine nego u samom odnosu s njime. To je Marijana.
I kada ja ne bih bila direktnom žrtvom te njene hiperaktivne
seksualnosti, a sagledavajući njezin život (prerano ulijetanje
u brak s alkoholičarom koji to, naravno, nije prestao biti ni
zbog nje, ni zbog djeteta koje mu je u rodila; pa
isto tako naprasno izlijetanje iz tog braka), možda bih je na
neki tipično ženski način i branila, pokušala razumjeti.
Ovako; ne mogu.
Osjećam se izigranom.
Došavši s Davidom iz većeg grada živjeti u manje mjesto
u kojem sam bila potpuni stranac, nasjela sam Marijaninoj
ljubaznosti i gotovo nametnutom mi njezinom prijateljstvu
koje je rezultiralo čak i kumstvom. a sve je zapravo bila
samo farsa. Samo krčenje puta do mog muža. I mog kreveta.
Na Marijanin način, vrlo pronicljivo i uspješno.
Dugo mi je trebalo dok sam prihvatila činjenicu da sam
prevarena od dvoje ljudi kojima sam vjerovala. Kad se samo
sjetim i što sam joj sve povjerila. Mjesecima su me progonile
zamišljene situacije u kojima mi se njih dvoje rugaju i smiju
u lovačkoj kući usred ljubavničkog zanosa. Nisam međutim
pravila scene, nisam im htjela "dati gušta", odlučila sam
umjesto toga i sama "uzeti sve što mi život pruža" pa makar i
tuđeg muža.
Ima li određenih žena koje nose onaj muški gen lovca u sebi!?? Ili
je on u svakoj ženi i pritajen čeka svoju aktivaciju. Nešto što
će odglumiti inicijalnu kapsulu koja će u jednom trenutku
kresnuti po genu i lansirati ga ravno u središte snage volje
jedne žene koja će se izokrenuti sasvim u nekom novom
nepoznatom pravcu djelovanja od tog trenutka.
Tako je jednostavno zavesti muškarca, iskoristiti ga za
liječenje vlastitih frustracija, šaptati mu na uho mazne riječi
hraneći mu ionako poveliki ego, reći mu kako je nezamjenjiv i
poželjan dajući mu tako prividni osjećaj vladara situacijom.
Lako je muškarca navesti na seks. Sirovi seks.
Sutra će pričati kako je povalio divlju ženku i ne
razmišljajući o tome kako je zapravo ženka povalila njega,
kako je on bio ciljana meta i kako su njoj slijedećeg dana
poznanici govorili kako "jednostavno zrači". Da, ona sutra
neće pričati, ona će zračiti zadovoljstvom. Samosviješću
zapravo.
- Ne valjaš Lidija. Pokvarena si kao mućak! konačno
izusti na glas kao da želi potvrditi neku vrstu priznanja
samospoznaje, puštajući mlaz ugodno tople vode iz tuša.
Trljala se dugo kao da sa sebe želi sprati sve otiske prstiju
muškaraca koji su je dirali. Pitala se da li i Marijana to radi i
o čemu ona razmišlja pod tušem.
Elfrida Matuč Mahulja
VRATI NATRAG