DRUGI DIO JAZZARELLE: MLADA NADA IZ IZRAELA I ZVIJEZDA ZA KRAJ


Nakon Jenny Scheinman, treći dan festivala nastupila je još jedna glazbenica sa židovskim nasljeđem, karijerom na njujorškoj sceni, i Downbeatovoj tituli  'rising star' - Anat Cohen, klarinetistica i saksofonistica iz Izraela. U Izraelu se i počela baviti glazbom , i to kao saksofonistica u vojnom orkestru tijekom služenja obaveznog vojnog roka. No na njen je glazbeni  stil više utjecala glazba s drugog kontinenta - Južne Amerike,  nego izraelska ili šire židovska glazbena tradicija.  Naime, tijekom studija u Bostonu Anat  je otkrila 'world glazbu' i tek se tu razvila kao glazbenica:  od mainstream jazzerice koja je, kako sama kaže,  htjela svirati samo Coltranea, pretvorila se u eksperimentatoricu koja istražuje razne  etno idiome, naročito latinskoameričke. Posebno ju je inspirirao choro, danas pomalo zanemareni žanr popularne brazilske glazbe iz 19.stoljeća kojeg je kasnije zasjenio niz drugih brazilskih stilova koji su postali široko popularni tijekom prošlog stoljeća. No Anatini interesi su puno širi, te uključuju afrokubanski jazz, tango, klasiku, rani jazz i dixieland. Tako je i zagrebački koncert počela žustrom izvedbom starog standarda Jitterbug Waltz Fatsa Wallera,  jednog od prvih velikana jazza. Bilo je tu i autorskih skladbi, zatim kompozcije raznovrsnih kompozitora, od Egberta Gismontija pa do Johna Coltrane (utjecaj koji jedna tenor saksofonistica ne može izbjeći), a odala je počast i zemlji svog porijekla otsviravši jednu izraelsku pjesmu iz 1950ih. Neka vrst privrženosti jazz standardima, kakvu je gajila u svojoj ranoj fazi prije okretanja etno utjecajima, očitovala se i na ovom koncertu, u povremenim duhovitim citatima jazz standarda. Anat  je pokazala svoje umijeće u sviranju i klarineta i tenor saksofona, a nastupila je u kvartetu s klavirom, basom i bubnjevima. Naročito je briljirao basist Omer Avital svojom izvedbom Coltraneove skladbe, a on je, zajedno s Anat, ujedno i koautor odličnih aranžmana. Muziciranje svih članova ansambla cijelo  je vrijeme prštalo energijom i u virtuoznosti nije zaostajalo za Anatinim. Jasno  je da se radi o još jednoj svestranoj i izuzetnoj mladoj glazbenici koja je i više nego zaslužila Downbeatovu titulu 'zvijezde u usponu' .

Dupkom napunjena dvorana ZKM-a  u nedjelju, posljednjeg dana Jazzarelle, pokazala je da jazz može biti privlačan i široj publici, pogotovo kada se radi o vokalnom jazzu koji koketira s popu srodnijim žanrovima kao što su soul i r'n'b. Diane Reeves je daleko najbliža mainstreamu od sve 4 umjetnice na ovogodišnjoj Jazzarelli,  i najmanje sklona radikalnom eksperimentiranju. To naravno ne znači da Reeves nije vrlo dobra jazz umjetnica - naprotiv, ona dostojno nastavlja tradiciju velikih američkih jazz pjevačica , preuzimajući od svake ponešto:  virtuozno scat pjevanje Elle Fitzgerald, fraziranje Carmen McRae, raskošan glas Sarah Vaughan, premda nikad ne dostiže te uzore.  Inače njen talent je prvi otkrio veliki trubač Clark Terry, s kojim je onda i nastupala tijekom studija. Premda se iz sadašnjeg repertoara ne bi reklo, njeni raniji albumi bili su više istraživački i otvoreni prema etno utjecajima, naročito afričkom folku. No ubrzo se okrenula tradicionalnom jazzu, i to uspješno, jer je  dobila Grammyja za najbolju vokalnu jazz izvedbu za svaki od svoja tri albuma snimljenih od 2000. do 2003., i tako postala jedina pjevačica u povijesti koja je osvojila Grammy 3 puta zaredom. Na zagrebačkom su koncertu  dominirali standardi kao što su Jobimov Triste, Legrandov Windmills of Your Mind, Arlenov One for the Road (inače iz Clooneyjevog filma Laku noć i sretno, za koji je Reeves snimila soundtrack sastavljen od obradi balada iz 50ih). Potonja je pjesma bila i jedna od najefektnijih na koncertu - uz minimalističku izvedbu predivnog standarda Softly As in a Morning Sunrise, koji je Diane izvela samo uz bas. Bilo i par pjesama s njenog skroz svježeg albuma When You Know, izdanog 15.travnja ove godine, dakle nakon zagrebačkog koncerta. Prema kraju koncerta Reeves se sve okretala mainstream i soul izričaju, a tada se, predvidljivo, i publika najviše razgalila i počela skandirati. Naravno nije moglo proći bez bisa, pa je za sam kraj Reeves energično izvela klasik Nine Simone Do I Move You?, koji je očekivano ostavio manji dojam od neponovljivog originala. Neki od najboljih trenutaka koncerta bili su otpjevani najavni govor  i predstavljanje glazbenika te odjava na kraju.  Tu su najviše došli do izražaja njeni najjači aduti: ritmička virtuoznost i impresivna lakoća improviziranja. Diane Reeves ima svu potrebnu tehničku virtuoznost i svakako zaslužuje svoj status zvijezde, pogotovo u ova vremena kada glazbeno umijeće više nije toliko neophodno za uspjeh, no ipak joj manjka jasnijeg glazbenog identiteta i posebnosti, ne samo u usporedbi s nedostižnim starim divama, nego i s nekim suvremenim jazz vokalisticima kao što su Cassandra Wilson, Patricia Barber, Dee Dee Bridgewater ili Holly Cole.

Mirna Marić


VRATI NATRAG